Sportaši dijabetičari
Među olimpijcima ima onih koji su dobivali injekcije inzulina, no kontrole takvih sportaša spadaju u domenu specijalista.
Dozu inzulina potrebno je u dane treninga smanjiti za odgovarajuću vrijednost, ili neposredno prije ili tijekom napora pojesti manji obrok hrane bogate škrobom.
Šećerna bolest (dijabetes) čvrsto je vezana za inzulin, hormon kojeg luči gušterača. Postoje dvije glavne grupe dijabetesa. Dijabetes tipa 1 ili mladenački dijabetes je dijabetes osjetljiv na inzulin, a nastaje zbog lučenja premalih količina inzulina. Dijabetes tipa 2 ili inzulin neosjetljivi dijabetes znatno je rjeđi. Poznat je i kao starački dijabetes ili nasljedni dijabetes, a nastaje kao posljedica smanjene osjetljivosti tkiva na inzulin, dok samo izlučivanje inzulina može biti normalno ili čak pojačano. Ovo je ujedno i najčešći oblik dijabetesa.
Šećerna bolest koja se otkrije kod djeteta obično je tipa 1, dok je ona koja se otkrije kod odraslih, mahom starijih ljudi, tipa 2. No, to ne mora uvijek biti tako. Na liječnicima je da postave dijagnozu.
Pristup bolesti
Pristup dvjema vrstama bolesnika također je različit. Dok nam je kod dijabetesa tipa 1 sasvim jasno kako trebamo održavati, po mogućnosti u svako doba dana, normalne vrijednosti šećera u krvi, kod dijabetesa tipa 2 to je generalna preporuka, koja nije tako sudbonosna. Održavanje normalne razine šećera u krvi dijabetičara tipa 1 sigurna je zaštita od kasnijih komplikacija šećerne bolesti, dok kod dijabetičara tipa 2 to nije tako sigurno (kod njih se komplikacije mogu razviti unatoč dobro održavanom šećeru u krvi). Komplikacije, koje nastaju nakon više godina, uočavaju se prije svega na krvnim žilama (mozga, srca, očiju, ekstremiteta) i živcima (neuropatije i gangrene).
Stav kod sporta sasvim je drugačiji. Kod djeteta i mlade osobe sport je želja i unutarnja potreba. Osim toga, kod mladih ljudi javlja se i želja da se profesionalno bave sportom. Ima sportaša koji su sudjelovali na olimpijskim igrama i primali injekcije inzulina, no taj je problem izvan domašaja ovog prikaza.
Kontrole vrhunskih sportaša spadaju u domenu vrhunskih stručnjaka, pa je preporuka da, ukoliko takvih stručnjaka nema u mjestu gdje trenira vaše dijete, odustanete od treninga. I u drugim područjima medicine profesionalni sportaši treniraju na granici štetnosti po zdravlje (srce, zglobovi i sl.), a katkad se ta granica i prelazi. Danas, kada su prihodi sportaša važna stavka u budućoj životnoj poziciji i sreći, vrlo je teško postaviti granice.
Dijabetes tipa 1
Djeca dijabetičari vole fizičku aktivnost i umjerene treninge. Budući da je kod njih obično prisutan manjak inzulina, za vrijeme pojačane tjelesne aktivnosti može doći do povišenja šećera u krvi. Također, poslije fizičkog napora, djelovanjem proturegulatornih mehanizama kojima se inzulin ne opire, može doći do jakog sniženja šećera, i do kome (nesvijesti).
Ovu drugu neposrednu komplikaciju šećerne bolesti možemo spriječiti obrokom bogatim škrobnom hranom (pripravci od brašna, krumpira, kukuruznog brašna, riže) dva sata prije tog napora, ili, ako se pojačani napor nije predvidio, neposredno uoči samog događaja. Ako dijete dobiva inzulin, trebalo bi uoči napora smanjiti dozu inzulina za dvadesetak posto.
Najvažnije je da su dijete, roditelji i treneri, odnosno nastavnici u školi, dobro informirani o problemu i mogućim posljedicama kako bi mogli na vrijeme intervenirati. Sada, kada imamo aparatiće za određivanje šećera u krvi, može se napraviti i točan profil kretanja šećera kod djeteta prije i poslije napora (što vrijedi baš za to dijete i za te napore), i po tome procijeniti kako se vladati prije treninga/utakmice i poslije nje, odnosno koju vrstu hrane uzimati i u kojoj količini, te koliko inzulina je potrebno.
Osim što je djetetu, na njemu razumljiv način, potrebno objasniti postupak i upozoriti ga na što treba obratiti pažnju, treba ga naučiti da te mjere ne smatra ponižavajućim. To je bolje nego mu zabraniti sport koji će pridonijeti njegovom razvoju i smanjiti mogućnost kasnijih komplikacija i, što je jednako važno, pojačati mu osjećaj vrijednosti.
Dijabetes tipa 2
Malo drugačiji problem nastaje kod dijabetesa tipa 2, onog češćeg, koji gotovo uvijek nastupa kod nešto starijih ljudi. Kod njih je pitanje tjelesne aktivnosti dio pristupa liječenju. Neaktivnost pridonosi pretilosti, a njeno uklanjanje, odnosno sprečavanje, jedan je od ciljeva liječenja. Isto tako, kod tjelesnog napora povećava se osjetljivost tkiva na inzulin, a upravo je neosjetljivost na normalne količine inzulina, koje na taj način postaju nedovoljne, jedna od glavnih značajki tog tipa dijabetesa. Starije osobe obično treba tjerati na kretanje. Onima koji samom dijetom održavaju zadovoljavajuće vrijednosti šećera u krvi gotovo da nije potreban neki poseban nadzor.
Kod onih koji dobivaju tablete za sniženje šećera, a pogotovo inzulin, problemi mogu nastati, iako su mnogo lakše rješivi nego kod dijabetičara tipa 1. Dozu inzulina potrebno je u dane treninga smanjiti za odgovarajuću vrijednost, ili, ukoliko je to moguće, neposredno prije ili tijekom napora pojesti manji obrok hrane bogate škrobom, odnosno popiti odgovarajući napitak.
I u ovom slučaju aparatić za određivanje šećera u krvi može biti od velike pomoći. U početku treba za vrijeme i poslije treninga ili utakmice odrediti šećer u krvi i tako dobiti podatke što se događa kod određenog napora, te što se događa ako se na trening krenulo neposredno poslije obroka ili nekoliko sati poslije njega. Tada će se steći iskustvo kako neki organizam reagira, te će se poslije i bez mjerenja šećera znati što treba učiniti.
Treba upoznati i tjelesne znakove koji govore da se šećer spustio, a vrlo je dobro imati ogrlicu ili kakav drugi znak da dotični boluje od šećerne bolesti. Time bi se kod mogućeg gubitka svijesti odmah moglo reagirati naodgovarajući način. Vrhunski su sportaši te dobi rijetki.
Profesionalni sportaši
Djeca dijabetičari vole fizičku aktivnost i umjerene treninge. Budući da je kod njih obično prisutan manjak inzulina, za vrijeme pojačane tjelesne aktivnosti može doći do povišenja šećera u krvi.
Profesionalni sportaši, kao i njihovi treneri, od medicine prvenstveno traže da što brže riješi sportske ozljede, kako bi se oni što prije mogli vratiti na teren. To je pridonijelo tome da se traže samo ortopedski školovani liječnici. No, vidljivo je da postoje i drugi problemi pri kojima treba paziti da bavljenje profesionalnim sportom, koji je uvijek nekako na granici, šteti organizmu.
Zato me čudi postupno ukidanje službe sportske medicine, koja nije samo brzo liječenje ozljeda. Liječnici koji nemaju iskustva u sportu obično su previše konzervativni, previše zabranjuju, ne misleći pritom koliko je spotaš uložio u svoj uspjeh i što se od njega očekuje.
Jer, barem u profesionalnom i poluprofesionalnom sportu, izreka ''zdravlje je najvažnije'', malo je zastarjela.