Sport i šećerna bolest - jesu li stvarno nespojivi?
Kad je 1999. američkom plivaču Garry Hallu Jr. dijagnosticiran diabetes mellitus tip 1, mnogi su konstatirali kako je to prerani kraj jedne sjajne sportske karijere koja se mogla još i više sjajiti da je potrajala. Sportaš u punom zamahu, višestruki osvajač medalja i sudionik Olimpijskih igara u dva navrata, jednostavno se nije predao.
U suradnji s trenerima i liječnicima Sveučilišta Berkley uspostavio je preciznu kontrolu svoje bolesti i polako počeo trenirati u skladu sa zahtjevima svojeg, sada novog i "bolesnog" tijela. Trud cijelog tima isplatio se, jer je već na OI u Sydneyu 2000. osvojio zlato u elitnoj plivačkoj disciplini 50 m slobodno, čemu je dodao i zlato s američkom štafetom na 4x100m slobodno. Ponovno se trebamo zapitati: sport i šećerna bolest - jesu li stvarno nespojivi?
Kratko o šećernoj bolesti
Šećerna bolest ili diabetes mellitus (u daljnjem tekstu dijabetes), jedna je od vodećih kroničnih bolesti naše populacije, a direktno je vezana uz način života čovjeka našeg doba. Primarni razlozi su velika dostupnost hrane, koja se najčešće sastoji od mnogo jednostavnih šećera i unos prekomjernih količina te iste hrane. Postoje 2 osnovna tipa: diabetes mellitus tip 1 ili dijabetes ovisan o inzulinu i diabetes mellitus tip 2, ili o inzulinu neovisan dijabetes.
Osnovne sastavnice ove bolesti su poremećaj u transportu šećera glukoze iz krvi u stanice tkiva i organa. Glukoza je šećer koji je produkt razgradnje ugljikohidrata u probavi i koji dospijeva u krv. Hormon koji omogućava glukozi da iz krvi uđe u stanice zove se inzulin. Inzulin luče beta-stanice gušterače. Puno glukoze u krvi je signal inzulinu da "potrči" u krv i da počne "kucati" na "vrata" stanica , koja se onda otvaraju, a glukoza ulazi u stanice kroz otvorena vrata zahvaljujući inzulinu. Kada inzulina nema, ili ga nema dovoljno, glukoza "neudomljena" cirkulira krvlju jer joj nema tko otvoriti vrata stanica.
Prvi tip bolesti javlja se u mlađih osoba, često djece, čije beta-stanice gušterače izgube sposobnost lučenja inzulina i jedina efikasna terapija jest da se inzulin uzima dodatno, putem injekcija. Ako se bolest javi do 30.godine života, govorimo DM tipu 1.
Drugi tip bolesti javlja se u srednjoj dobi, iza 30. godine života i direktno je vezan uz način života i prehranu. S vremenom se beta-stanice gušterače iscrpe i nema dovoljno inzulina. Zašto? Konzumacijom velikih količina jednostavnih šećera (šećeri koji se dobivaju industrijskom proizvodnjom i koji se upotrebljavaju kao konzumni šećeri za hranu, a za razliku od prirodnih šećera u voću, povrću i žitaricama), dolazi do stalnih cirkuliranja velikih koncentracija glukoze. To zahtijeva dosta inzulina kojeg proizvode beta-stanice, no one se s vremenom iscrpe i proizvodnja pada. S druge pak strane dolazi i do neosjetljivosti drugih stanica (npr. stanica mišića) na inzulin. Kada inzulin dođe do stanica i pokuca da bi glukoza mogla ući, vrata se više ne mogu otvoriti.
Kao terapija postoje oralni lijekovi za dijabetes, znači tablete ili pak sam umjetno proizveden inzulin koji se daje injekcijama pod kožu.
Tjelesna aktivnost i dijabetes
Iako je tjelesna aktivnost važnija kao preventivni oblik zaštite od pojave dijabetesa i osobe koje već boluju od te bolesti imaju višestruke koristi od aktivnosti. Pokušat ćemo vidjeti koristi od tjelesne aktivnosti koje mogu imati osobe s dijabetesom, kao i slučajeve kad sportaši, rekreativni ili profesionalni, obole od dijabetesa, a žele nastaviti svoju aktivnost.
Kakva je korist od vježbanja?
Tjelesna aktivnost povećava osjetljivost stanica organizma na inzulin tako da stanice tkiva povećavaju svoju sposobnost vezanja inzulina (omogućeno je "otvaranje vrata") pa osoba s dijabetesom koja vježba može povećati unos glukoze (hrane) kod iste koncentracije inzulina, ili pak postepeno smanjivati doze inzulina ili oralnog antidijabetika.
Tjelesnom aktivnošću kontrolira se tjelesna masa. Gubitak na težini u osoba s dijabetesom tipa 2 povećava kontrolu razine glukoze u krvi. Mnogo oboljelih, kada počnu sa programom vježbanja, pažljivije kontroliraju prehranu i pažljivije prate razinu šećera (glukoze) u krvi.
Kontrola glukoze je ključni faktor u sprečavanju komplikacija dijabetesa!
Na studiji u koju je bilo uključeno oko 14 000 osoba s dijabetesom uočeno je, da oni koji su kontrolirali šećer u krvi 4 ili više puta na dan, imali su i 50 - 70% manje komplikacija od onih koji to nisu.
Tjelesna aktivnost smanjuje kardiovaskularne rizične faktore koji u kombinaciji sa dijabetesom dovode do aterosklerotske bolesti srca i krvnih žila, smanjuje razinu serumskih lipida, smanjuje stres.
Vježbanje ima veliki psihološki učinak. Uspostava kontrole nad šećernom bolesti reflektira se i na druga područja života. Povećava se samopouzdanje, manja je ovisnost o lijekovima - kontrola nad svojom bolesti jest zapravo kontrola nad jednim važnim dijelom svakodnevnog života.
Kada osobe oboljele od dijabetesa ne bi trebale vježbati?
Najveći razlog protiv jesu posljedice dijabetesa.
Potrebno je uzeti u obzir postojanje periferne neuropatije i mikroangiopatije (oštećenja živaca i krvnih žila na udovima koja u konačnici uzrokuju dijabetičko stopalo).
Vježbanje bi u tom slučaju moglo pogoršati stanje dijabetičkog stopala pa se fizička aktivnost u pravilu treba izbjegavati dok se stanje ne sanira.
Ukoliko je zbog bolesti smanjena funkcija osjetnih živaca tada treba izbjegavati aktivnosti kod kojih dolazi do snažnog kontakta stopala s tlom, a to su skakanje i trčanje - treba prakticirati plivanje ili vožnju bicikla.
Potrebno je svakodnevno pregledavati stopala, držati ih dobro podmazanima da se koža ne tare o obuću, nositi obuću koja je odgovarajuće veličine, nositi čarape koje ne uzrokuju žuljeve i natiske i svaku ozljedu kože stopala odmah početi tretirati.
Osobe koje imaju dijabetičku retinopatiju (oštećenje krvnih žila u unutrašnjosti oka), trebaju izbjegavati aktivnosti koje dižu sistolički tlak iznad 180 mm Hg, a u tu kategoriju ulazi dizanje utega i vježbe kod kojih dolazi do kratkotrajnog, ali snažnog napinjanja muskulature (sklekovi, trbušnjaci, dizanje na šipku).
Ronjenje treba izbjegavati jer povišeni tlak vode djeluje na već oštećenu mrežnicu oka (retinu - retinopatija)
Na kraju najvažnija napomena: ako se glukoza u krvi ne kontrolira redovito, propisno i dobro - treba izbjegavati tjelesnu aktivnost.
Neke specijalne napomene
Prva i osnovna napomena je da početak bavljenja sportom ili drugim oblikom tjelesne aktivnosti, treba učiniti u konzultaciji s liječnikom koji prati vas i vašu bolest (on će učiniti i slijedeće provjere).
Trebate imati uvid u vlastito stanje šećera u krvi prije obroka i prije spavanja te glikolizirani hemoglobin, koji je pokazatelj stanja šećera unatrag mjesec dana.
Treba potražiti bilo kakve znakove mikroangiopatije ili neuropatije. Provjeriti stanje mrežnice, urin, dušik u urinu i kreatin da se uoče eventualni znakovi oštećenja bubrega.
Trebao bi se učiniti EKG u naporu (ergometrija) u slučaju ako je osoba starija od 40 godina, a ako boluje od dijabetesa više od 25 godina ili ima jedan ili više faktora za aterosklerotsku bolest srca.
Nakon toga liječnik će vam pomoći da uđete u ritam vježbanja, prehrane i terapije dijabetesa, tako da sve 3 sastavnice budu u idelanim vremenskim omjerima.
Kada vježbati?
Jutro je najbolje vrijeme za vježbanje jer je dnevni ritam lučenja nekih drugih hormona, koji su u međudjelovanju sa inzulinom, takav, da je jutro najpogodnije vrijeme, a večer najlošije vrijeme dana za vježbanje.
Kada kontrolirati šećer u krvi u odnosu na vježbanje?
Glukozu u krvi treba kontrolirati i prije i poslije tjelesne aktivnosti. Ukoliko je ta aktivnost dugotrajna ili jakog intenziteta, trebalo bi je mjeriti i tijekom same aktivnosti.
Kako spriječiti pad glukoze u krvi tijekom vježbanja?
Mjeriti glukozu u krvi prije vježbanja:
vrijednost manja od 7.2 mmol/L: tada treba uzeti oko 120 ccal ugljikohidrata za svakih 30-45 min laganog do umjerenog vježbanja i oko 180 ccal prije napornog vježbanja. (Jedan voćni jogurt ima otprilike 60ccal, 2 kriške bijelog kruha imaju otprilike tih 60ccal, a na različitim sportskim napiticima i pripravcima pišu njihove enrgetske vrijednosti)
vrijednost između 7.2 i 10 mmol/L: tada treba uzeti 60 ccal ugljikohidrata prije laganog do umjerenog vježbanja i oko 120 ccal prije napornog vježbanja.
vrijednosti više od 10mmol/L ne zahtijevaju uzimanje dodatnih ugljikohidrata prije laganog do umjerenog vježbanja i do 30 min napornog vježbanja, a duže naporno vježbanje zahtijeva drugo mjerenje tokom vježbanja i uzimanje ugljikohidrata u skladu sa smjernicama koje su gore navedene
za vrijednosti iznad 14 mmol/L preporuča se odgoda vježbanja jer bi prisutnost kontraregularnih hormona mogla uzrokovati rast šećera u krvi i ketona tijekom vježbanja.
Za aktivnost koja traje nekoliko sati (maratoni, duge vožnje biciklom, triatloni):
Doze inzulina bi se trebale smanjiti za 20-50%.
Nadomjesna prehrana u vidu 60 ccal ugljikohidrata treba se uzeti svakih 30-45 min.
Mjeriti glukozu u krvi tijekom aktivnosti!
Prije nego se učestvuje u takvoj aktivnosti dobro bi bilo na treningu simulirati uvjete slične aktivnosti (trajanje, napor) da se vidi kako se kreću vrijednosti glukoze u krvi.
Što ako unatoč svim mjerama opreza i regulacije šećer u krvi ipak padne ispod normalne razine?
Ukoliko uočite znakove pada šećera u krvi treba prekinuti aktivnost i uzeti nadomjesni šećer. Za početak dovoljni su jednostavni šećeri (bombon, sok, dekstroza) na što se nadovežu složeni ugljikohidrati za duži učinak (energetski gel, obična tjestenina, integralni kruh).
izvor ne znam jer mi je ovo iz nodepada
Topic: Sport i diabetes (Read 3374 times)