Naravno kao i svako ko ima problema sa viskom kilograma i ja mislim da sam poseban slucaj
Ali s obzirom kako sve tece kod mene, sigurna sam i da jesam i zaista bih vas zamolila za pomoc i podrsku.
Ovako, imam 26 godina i jedno sto kilograma viska
Ovako, do 2003god sam sa svojih 165cm visine imala za mene normalnu kilazu od 60-65kg, i mada su me svi zadirkivali u skoli da sam debela, pa i ja sam to jedno vreme mislila, shvatila sam tek posle da sam u stvari bila normalna osoba.
Nekada davno sam trenirala ritmicku gimnastiku, ples i plivanje, ali sam pocela da bivam sve bolesnija i nista od moje kondicije nije ostalo.
2005te god su lekari konstatovali da sa mnom mnogo toga nije u redu, da sam pocela neobjasnjivo da dobijam na tezini iako sam tada imala "samo" 80kg, ali nisu zeleli da me lece jer "prolazno je procice".
Sta se desilo?
Tada saznajem da su mi se hormoni potpuno poremetili, stitna zlezda je pocela da nefunkcionise, prolaktin, testosteron i ostali polni hormoni takodje, a na ispitivanju su mi utvrdili i problem sa nadbubreznom zlezdom.
Nazalost, tada su otkrili da imam hepatitis C i da mi je jetra ostecena (tad sam imala 21god) pa da zbog problema sa jetrom ne smem da pijem hormone.
Objasnjenje je bilo sledece: bolesna jetra remeti rad hormona, a hormoni dodatno ugrozavaju jetru i tako sam se nasla u zacaranom krugu. Posle par godina mucenja u kom je moj fizicki problem stavljen u stranu, dobila sam terapiju za hepatitis C, izdrzala samo Bog zna kako to turobno lecenje od godinu dana koje sam provela na infuzijama u bolnici zbog komplikacija, da bi posle svega lekari konstatovali da mi lecenje ne samo nije pomoglo, vec da me je unistilo. Stanje moje jetre i mog zdravlja posle tog lecenja je bilo mnogo gore nego pre istog, a ja sam dosla na 120kg
Posto sam mnogo puta bila "tezak slucaj sa komplikacijama" i posto su mi prognozirali brz kraj, nikome nije bilo do moje kilaze, samo sam se ja secala kako je biti normalan i izgledati normalno.
Tada je meni pukao film.
Posle svih psihickih problema u zivotu, mnogo traumaticnih iskustava, mnogo smrti i problema, ja nisam mogla da podnesem sebe u ogledalu. Bilo mi je muka u zivotu i kada vec moram da umirem, nisam htela da umrem tako, kao zivotinja.
Zbog bolesti, nisam mogla da se krecem, toliko sam bila u losem stanju, da mi je i hod od 20m bio uzasan napor, ali iz dana u dan sam pokusavala i istrajavala u tome.
Cim sam izasla iz bolnice krenula sam da se privikavam na zivot i odlucila da moram naci nacin da oslabim, jednostavno moram.
Trazila sam po netu i naisla na glucophage, metformin koji se u mom slucaju pokazao kao delotvoran, jer da, jelte imam i problema sa nivoom insulina valjda od silne tezine. Problem je sto mi je glukoza u normali, sta vise imam i nizi secer nego sto bi se ocekivao, kao i holesterol i trigliceride koji su blizi nuli pa su mi cak savetovali da "jedem loj" da bih podigla nivo masti u organizmu. A moj pritisak umesto na gore ide na dole, pa mi je 90\60 neki normalan pritisak sa kojim sam naucila da zivim ma kako nizak bio.
Pocela sam da se krecem, da hodam, u pocetku nisam mogla preci 50m, sada vec mogu mnogo lakse hodati, ali moji zdravstveni problemi su i dalje jako komplikovani.
Stigla sam do 98kg, koliko god grozno zvucalo to je 22kg za pola godine i ja sam srecna zbog toga, ali tu sam stala.
Ostala sam u drugom stanju i nazalost imala spontani pobacaj, pa sam ne samo fizicki nego i psihicki u jako losem stanju i posto moram da "pazim" tacnije ne smem sada ostati u drugom stanju tako brzo, resila sam da se resim ovih kilograma kako znam i umem.
Problem je moja jetra, hormoni i insulin, sto ja puno toga ne smem da koristim tj da jedem, i sto mi se ishrana svela na gladovanje.
Za dorucak pojedem voce, bilo jednu jabuku, jednu pomorandzu i sargarepu iscedjenu kao sok, bilo da to pojedem.
Za rucak pojedem sniclu uz salatu, obicno neku govedinu, jedno vrem samo konjetinu, il piletinu, svinjsko meso ne smem zbog jetre.
Za veceru ako pojedem opet jabuku il nista.
Jako slabo jedem i nemam bas puno snage.
Pijem kafu, jednu do dve kafe dnevno sa secerom, hleb uopste ne jedem, ako ponekad pojedem parce hleba to su retke situacije.
Ponekad kad sam u gradu pojedem nesto u pekari ali i to je retko.
Ne znam sta dalje i kako, poprilicno sam ocajna, pogotovo sto trpim veliki pritisak svog dragog tacnije njegove porodice da sam monstrum i da mu je bolje bez mene ovako ogromne