Košarka je sport koji je u Hrvatskoj od 1991 do danas najviše potonuo i propao. Razlog za to je najviše potpuna medijska blokada tog sporta, podrucja u dalmatinskom zaledju koja su bila zahvacena ratom i iz kojih je danas srpsko stanovništvo protjerano (a koje je prije rata davalo masu dobrih košarkaša, Stojko Vrankovic, Veljko Petranovic, Miho Nakic, Šarić, Macura i jos neki), nestrucnost trenera, te nesterna pogibija Drazena Petrovica. Evo jednog zanimljivog teksta u vezi tog sporta:
Stariji ljudi na ovim prostorima zacijelo pamte neobičnu, brzu i prevrtljivu igru koja je na ovim prostorima bila vrlo popularna prije petnaestak i više godina. Zvala se "košarka", što je bio spretan prijevod engleskog naziva "basketball", kako je nazvana u Americi, gdje je i izmišljena, i gdje se još ponekad igra.
Mnogo prostora bi uzelo da je podrobnije opisujem, ali u najkraćem bila je to igra loptom u kojoj je momčad - ili ženščad - od pet igrača, u utakmici koja je trajala dva puta po dvadeset minuta, nastojala što više puta ubaciti loptu kroz željezni obruč s mrežicom, a svakako barem jedan put više od protivničke ekipe. Takav pogodak zvao se "koš", i nosio je dva boda. Obzirom da se igralo na terenu manjih dimenzija - otprilike veličine dvorišta Big Brother kuće - igra je bila dinamična i obilovala je atraktivnim potezima, među kojima je naročito popularno bilo takozvano "zakucavanje", kad bi igrač umjesto ubačajem iz daljine loptu u skoku, s jednom ili obje ruke, ugurao u obruč. Kako je taj obruč - ili koš, kako su ga zvali jer je s mrežicom neobično nalikovao koševima za bacanje otpadaka, tada uobičajenim na gradskim ulicama - bio postavljen na visini većoj od tri metra, igrači su bili izrazito visoki, nerijetko i više od dva metra.
Najbolji neamerikanci
Danas zvuči nevjerojatno, ali košarka je u to vrijeme bila gotovo jednako popularna kao i nogomet, a hrvatski igrači i klubovi - najpoznatiji su bili Zadar, Jugoplastika iz Splita i Cibona iz Zagreba - postizali su izvanredne rezultate u svjetskim razmjerima. Cibona je osvojila dvije, a Jugoplastika čak tri uzastopne titule prvaka Europe, dok je reprezentacija Jugoslavije, u kojoj su hrvatski igrači u prosjeku činili pola momčadi, bila olimpijski pobjednik, europski i svjetski prvak.
U godinama pred rat reprezentacija Jugoslavije bila je uvjerljivo najbolja neamerička momčad na svijetu, kojoj se na europskom i svjetskom prvenstvu nitko nije približio na dvadeset koševa, a tadašnja Maljkovićeva Jugoplastika ostala je najbolji europski košarkaški klub svih vremena. Košarka je bila na vrhuncu popularnosti, utakmice je gledalo po deset tisuća ljudi, a Jugoplastiku je nakon osvajanja titula europskih prvaka na ulicama dočekivalo i po sto tisuća Splićana.
Današnji klinci, kojima je istinska zvijezda svaka manekenka koja je upoznala sestru Beckhamovog dvojnika iz reklame za Pepsi, i ne znaju da su hrvatski košarkaši nekad bili istinske svjetske megazvijezde. Američko sveučilište za koje je igrao Krešimir Ćosić samo zbog njega je sagradilo novu dvoranu za 25 tisuća gledatelja, prelasci Dražena Petrovića u madridski Real ili Dina Rađe u Il Messagero bili su senzacije poput današnjih transfera Ronaldinha ili Ševčenka, a Toni Kukoč zajedno s Pippenom i Jordanom činio je "the big three" Chicago Bullsa, službeno najboljeg klupskog kolektiva u cjelokupnoj povijesti sporta.
Nakon osamostaljenja države hrvatska je košarka svoj vrhunac doživjela 1992., u finalu olimpijskog turnira u Barceloni, kad je zakucavanjem Arapovića u jednom malom, povijesnom trenutku povela protiv američkog Dream Teama s Jordanom, Pippenom, Magic Johnsonom, Ewingom, Barkleyem, Birdom i ostalim legendarnim igračima koji su, suprotno uvriježenom vjerovanju, zaista postojali. Hrvatska je na kraju uzela srebrnu medalju, a danas potpuno nezamislivo zvuči činjenica da je prijenos tog finala u Hrvatskoj gledalo više ljudi nego što ih danas gleda nominacije Big Brothera. Ta je drevna igra, vjerovali ili ne, u međunarodnim okvirima još statistički uvjerljivo najtrofejniji hrvatski sport.
Sljedeće godine Hrvatska je na europskom prvenstvu osvojila treće mjesto, a isto ljeto u prometnoj nesreći u Njemačkoj poginuo je vođa hrvatske reprezentacije Dražen Petrović. Od toga dana počinje lagana i tiha propast hrvatske košarke. Godinu dana kasnije, nacionalna selekcija osvaja brončanu medalju na svjetskom prvenstvu, i to je bilo posljednje pojavljivanje hrvatskih košarkaša na svjetskim natjecanjima. Još jedna brončana medalja 1995. na prvenstvu Europe, i to je bio kraj.
Hrvatska košarkaška liga u međuvremenu se svela tek na masovni trening budućih igrača Cibone, koja je osvojila sedamstopedeset uzastopnih naslova prvaka Hrvatske, i nacionalno prvenstvo postalo je dosadno poput parlamentarnih izbora. Klinci su iz Dalmacije emigrirali u Zagreb kao što se nekad od peronospore bježalo u Čile, svatko tko je mogao pogoditi dva uzastopna slobodna bacanja odlazio je u Cibonu, oni pak za koje nije bilo mjesta u Ciboni potpisivali su za njemačke drugoligaše, a geniji koji su pogađali tri slobodna bacanja putovali su na draft za NBA ligu. Uprave klubova u očaju su obilazile europske lučke gradove i azilantske centre, te karticama i čekovima s odgodom plaćanja kupovali igrače kojima je jedina veza s košarkom bila tamna boja kože.
Strah od Srbije
Hrvatska je polako gubila kontakt sa svjetskom košarkom, svjetska prvenstva i olimpijski turniri na kojima nije bilo hrvatske selekcije nisu zanimali ni Hrvatsku televiziju, a finalne utakmice prenošene su s paničnim strahom da ne pobijedi Srbija, zbog čega je jednom prilikom reporter Slavko Cvitković pokušao samoubojstvo gutanjem smrtonosne doze knedli.
Nitko ne zna
Zbog odbijanja Tonija Kukoča da ustupi svoje ime predizbornoj kampanji HDZ-a glavni urednik HTV-a dr. Franjo Tuđman osobno je zabranio prijenose finala play-offa NBA lige, pa su Hrvati bili jedini narod na svijetu koji nije gledao Tonija i Michaela Jordana. Na dočeku Bullsa u Chicagu nakon pobjede nad Utah Jazzom i šeste titule NBA prvaka, kad je 400 tisuća ljudi skandiralo ime jednog Hrvata, bile su tako čak i kamere beogradske i sarajevske televizije, ali ne i hrvatske.
Mešetari hrvatske košarke, knežijski menadžeri, priučeni treneri, seoski suci, bivše trećerazredne rezerve, kladioničari, hohštapleri i kokošari - po kojima se ovaj sport danas i zove kokošarka - u pokušaju da spase što se spasiti može pristali su na regionalnu ligu, u koju su silom ugurali i srpske klubove, pa se ionako bijedno nacionalno prvenstvo svelo na natjecanje zagrebačkih srednjih škola i dalmatinskih Crnaca. U prvoj ligi igrao je tako svatko tko je imao novca za taksene marke, a praznim dvoranama tužno je odjekivala galama dječurlije obnevidjele od dosade, pod strogom paskom učitelja koji su ih vodili na utakmice kao što se nekad organizirano odlazilo u etnografske muzeje.
Otprilike s istim entuzijazmom na utakmice odlaze i hrvatski reprezentativci, već deset godina solidni europski drugoligaši u društvu Estonije, Švicarske, Slovačke i Moldavije: hrvatska selekcija na prvenstva Europe putuje s ambicijama srednjoškolaca na maturalnom izletu, a igrači svaki put mole funkcionare saveza da ih vode na neko prvenstvo u Lloret de Mar ili bilo koji grad s akvaparkom. Nekadašnji pak hrvatski velikani, Cibona, Jugoplastika i Zadar za to vrijeme u regionalnoj ligi gube od košarkaških giganata iz Vršca, Širokog Brijega, Aleksandrovca i Domžala.
Povijesni trenutak dogodio se prije sedam-osam godina, kada je Hrvatska televizija, u strahu da splitski klub ne izgubi od beogradskog Partizana, najavljeni izravni prijenos jednostavno skinula s programa: nekoliko godina kasnije iz istih je valjda razloga s programa skinuta i cijela liga. Još se neko vrijeme košarka mogla gledati na Trećem programu HTV-a, kojega prati manje ljudi nego Treći program Hrvatskog radija, onda je od košarke odustala i Nova TV, i konačno je taj neobični sport nestao s televizijskih ekrana.
Više nitko tako i ne zna kako zapravo izgledaju hrvatski košarkaši. U jednom trenutku u SAD-u je igrao Bruno Šundov, a Krešimir Lončar bio je na draftu, dva su dakle Splićanina bila NBA-igrači, a da ih na Rivi nije prepoznavao ni Mate Biljarista. Nedavno sam, recimo, u jednom kafiću vidio stasitog dvometraša kako ispunjava listiće za klađenje, i požalio se prijatelju kako je nekad bilo nezamislivo da balavac od dva metra ne trenira košarku. A prijatelj mi je odgovorio da je to zapravo kapetan KK Splita.
Iz teško razumljivih razloga - otprilike jednako neobjašnjivih poput, recimo, pitanja zašto u hrvatskim gradovima još postoje trotoari - u Hrvatskoj se spomenuta kokošarka još igra. Najvjerojatnije zbog nekih dodirnih točaka s drevnom košarkom, rašireno je mišljenje da suvremena kokošarka odatle vuče i porijeklo i naziv. Sličnosti između kokošarke i košarke, naime, ponekad su tako upadljive da po svoj prilici nije sasvim neutemeljena teza kako je današnja igra s ubacivanjem lopte u obruč zaista nastala od nekadašnje košarke.
Tradicija
I danas, naime, igraju po petorica igrača koji nastoje ubaciti loptu u koš, ali postoje i goleme razlike: u izvornoj košarci, recimo, igraču je po pravilima bilo dopušteno trčati po terenu ili dodati loptu suigraču, što je danas nezamislivo, a pobijedila bi momčad koja je postigla više bodova. Za razliku od takve košarke, današnja se kokošarka, kako znamo, igra na teletextu, pobjeđuje momčad koja ima manji koeficijent na kladionici, a po statutu Hrvatskog košarkaškog saveza prvak je klub kojemu ime počinje sa C.
Zanimljivo je da su tu rupu u statutu svojedobno iskoristili Splićani, registrirali klub kao Croatia osiguranje i uzeli titulu 2003. godine, pa je Košarkaški savez bio prisiljen pitanje prvaka precizirati na način da je dodana stavka kako je prvak Hrvatske "klub iz Zagreba" kojemu "ime počinje sa C, a završava s A".
Dvije godine kasnije, međutim, snalažljiva uprava KK Hiron iz zagrebačkog naselja Botinec promijenila je naziv u KK Cedevita, nakon čega je statutom konačno definirano da je prvak "klub iz Zagreba kojemu ime počinje sa C, završava sa A i zove se Cibona".
Ipak, možda je najveća razlika u pravilima tradicionalne košarke i moderne hrvatske kokošarke u tome što se originalna košarka igrala pred takozvanim "gledateljima". Gledatelji su bili ljudi koji su - znam da zvuči bizarno, ali je istinito - dobrovoljno i bez prisile plaćali ulaznice, nekakvu vrstu formulara s kojom se moglo ući u dvoranu i prisustvovati utakmici, na kojoj su nerijetko čak i glasnim vikanjem podržavali svoju momčad.
Ponegdje se u dvoranama još mogu vidjeti neobične stepenaste tribine za koje mnogi vjeruju da su ostaci drevnih piramida, iako je zapravo riječ o gledalištima na kojima su sjedili - kako su se onda zvali - "navijači".
Ideja da bi se neki sport igrao zbog gledatelja suvremenoj je kokošarci, međutim, potpuno strana. Ovaj se sport igra u praznim dvoranama i ne prenosi se na televiziji. I dok hrvatske televizijske kuće izravno prenose nogometne derbije iz Koprivnice i Velike, treninge Formule 1, pa čak i prvenstvo Big Brother kuće u gađanju balonima punjenim bojom, nedavni susret košarkaške Eurolige između počasnog doživotnog prvaka Hrvatske i jakog grčkog Panathinaikosa na televiziji je pripušten tek kao snimka, epizoda iz ciklusa "Na rubu znanosti", u noćnom terminu, rezerviranom za Playboyeve soft-porniće i cikluse mađarskog filma. Utakmice KK Split, nekadašnjih europskih Bullsa, u splitskoj su Slobodnoj Dalmaciji popraćeni izvještajem veličine mobitela, a prijatelj Renato Baretić, koji sastavlja pitanja za Milijunaša, povjerio mi se da je jedno od milijunskih pitanja - koja je trenutačno vodeća momčad prvenstva Hrvatske u košarci: a) Osijek 2006, b) Cedevita, c) Svjetlost, d) Kvarner Novi Resort?
Anketa
O tom se posve nezanimljivom sportu danas govori jedino kad se neka manekenka razvede od supruga, anonimnog NBA košarkaša, ili kad se na parketu pojavi kakav majmun koji će na nadlakticu tetovirati četničkog vojvodu Dražu Mihailovića. I da još postoji ona emisija "Po ure torture", bilo bi zanimljivo vidjeti kako prolaznici na pitanje "što je to košarka" odgovaraju da je "to ono u čemu su Srbi svjetski prvaci", dakle da je košarka, kako i sama riječ kaže, "nešto između Koštunice i Arkana".
Topic: Košarka (Read 54266 times)