Sportski dzudo je veoma razlicit od tradicionalnog. Dok sam trenirao (jedno 5 godina), instruktor nam je jednom mesecno pokazivao tradicionalne poteze (bacanja, zahvate, poluge, gusenja). Vise nego jasno je da smo jedva cekali taj trening. U njima se jasno vide odbrane od maca, noza, stapa... Znaci, ranije je dzudo sluzio necemu, sada je prilagodjen za sportsku disciplinu. U policiskim klubovima se jos uvek izucavaju ti elementi, radi samoodbrane.
Ali, sto se tice toga da je snaga i kilaza nebitna.... istina je daleko od toga... mislim, tacno da je to jedini borilacki sport gde mozes iskoristiti snagu protivnika... to je osnovni postulat dzudoa, i japanci nisu uvodili kategorije sve 60-ih godina, dok jedan Holandjanin, Anton Gesing, zver od 128 kg misica, nije poceo da ih lepi kao muve po tatamiju. Najveci dzudisti u istoriji bili su Japanci i Holandjani. Japanci dzudo nisu shvatali samo kao sport, vec i kao nacin zivota - miran, stalozen i miroljubiv. Ranije, oni bi se posle svake pobede samo poklonili i otisli ka treneru da se poklone i ispred njega. Nije bilo euforije cak ni nakon pobede u finalu Svetskog prvenstva! Secam se jednog finala u nizim kategorijama kad je japanac pobedio i nakon toga poceo da skace od radosti. Njega je cini mi se trenirao licno veliki Masahiko Kimura. Mali trci, skace po tatamiju, a trener ga samo posmatra. Kad je na kraju dosao do njega, ovaj umesto da mu cestita, opali mu najvreliju samarcinu koju sam ikada video:)
Jos jedna interesantna stvar, ranije je postojao veliki rivalitet izmedju japanske dzudo skole i Braziske dziu-dzicu skole, odakle su iznikle kapoera i jos neke vestine. Egzibicioni mecevi su se organizovali pedesetih godina. 51. godine je Kimura prihvatio izazov Brazilca Helio Gracie za borbu u Brazilu. Ispred 20-000 publike, izmedju kojih su Garcievi ucenici doneli mrtvacki sanduk (verovaci da ce njihov ucitelj ubiti Kimuru), japanac je smrvio Brazilca. 8 godina kasnije je prihvatio i izazov Aldemara Santane, takodje brazilca, 15 godina mladeg. I njega je lako pobedio, pa je on trazio revans, ali po Ultimate Fight pravilima (sve je dozvoljeno). Mec je zavrsio nereseno, kad obojca krvavi vise nisu mogli da udaraju.
Puno je ljudi izgubilo zivot u ovom sportu, sto na treninzima, sto u borbama. Najvise strada vrat i zbog toga su u sklopu treninga uvedene i posebne vezbe za njegovo jacanje. Zato postoji anegdota da dzudistu mozes obesiti i nece mu biti nista.