nastavak.....
Roditelji Borislave Perić, naše srebrne paraolimpijke, kažu da njihova ćerka,iako nepokretna, nije klonula duhom.Sama vozi auto i izdržava se bez ičije pomoći
Roditelji srebrne srpske paraolimpijke Borislave Perić, Ljubica i Branko, kažu da su presrećni što je njihova ćerka uspela da dođe do odličja u stonom tenisu na POI u Pekingu!
Oni ističu da je njihova Beba, kako je od milošte zovu, uvek bila veliki borac i da je silno želela zlatnu medalju, ali dodaju da je ovoga puta Kineskinja Jing Žoi, koju je Perićeva pobedila u Svetskom kupu, bila bolja.
- Otišla je u Peking da bi se izborila za zlato, ali verovatno su podneblje i klima išli naruku Kineskinji. Mi smo presrećni što se Borislava plasirala za Paraolimpijadu, a ona lično nikada nije zadovoljna. Pre četiri godine, kada je počela da se bavi stonim tenisom, rekla je: „Ja ću ići u Peking!" Čekaćemo je 18. septembra na aerodromu - poručuju Ljubica i Branko Perić iz svog doma u Bečeju.
Borislava Perić (36) ostala je paralizovana ispod kolena posle nesreće na poslu 1994. u stolarskoj radnji u komšiluku, kada su se na nju sručile horizontalno naslagane ploče iverica. Ali, otac Branko navodi da posle toga, uprkos povredama i nepokretnosti, nikada nije klonula duhom.
- Kada smo je videli posle nesreće, rekla je: „Nema plakanja, ja sam odgovorna za nesreću, idemo dalje!" Posle operacije, kada je postavljena u uspravan položaj, potpuno se osamostalila u svakodnevnom životu. Svojim kolegama u Udruženju paraplegičara predstavlja uzor i uzdanicu kad psihički pokleknu. Mi joj uopšte ne pomažemo, iako je svakodnevno prevaljivala relaciju Bečej - Novi Sad zbog treninga. U kolicima dođe do svog „stojadina" s ručnim komandama, sedne najpre na sedište suvozača, prebaci se na mesto vozača, obori sedište suvozača ugrađeno od „juga", sklopi 15 kilograma teška kolica, prebaci ih nazad, pa vozi. Kad izlazi iz „stojadina", opet isto. Srećni smo što smo mogli da kupimo Borislavi stan u Novom Sadu - kaže Branko Perić.
Roditelji uglas ističu da je Borislava sada ne samo fizički, već i finansijski potpuno samostalna i nezavisna.
- U početku je imala skromnu penziju i dodatak za pomoć, ali je potom počela da se bavi sportom i da napreduje. Pokazala je talenat za stoni tenis, a s medaljama je stigla i stipendija. Za evropsko zlato dobila je dovoljno para da je uplatila „opel zafiru". Konačno će imati lep auto. Medalja na Paraolimpijadi omogućiće joj siguran život jer država nagrađuje vrhunske sportske rezultate - kaže mama Ljubica.
Tata Branko bavi se radiestezijom i tvrdi da je „programirao" ćerkinu medalju, usmeravajući pozitivnu energiju ka njoj, ali da naravno bez Bebine volje ne bi bilo ništa.
- „Programirao" sam zlatnu medalju, ali izgleda da je došlo do neke greške ili uticaja negativne energije, pa je Beba osvojila srebro. Kada je budem ugledao na aerodromu, Beba će mi reći: „Donosim medalju!", zaboraviće da kaže da je srebrna. Vi sad mislite da previše zahtevamo od svoje ćerke, ali ona je uspela jer sebi postavlja visoke ciljeve, objašnjava otac Branko.